farewell
Our sun is set, our day is done, I'm left here wondering
Is this the end, my final words to you
Day turned to night and now you're gone, I'm left here pondering
Can this be true, are we really through
You were the wind beneath my wings, taught me how to fly
With you I lived among the kings, how could this ever die
So I say farewell, I'm yours forever,
and I Always Will Be
We were one, we were all, we were the only
Future full of hope, nothing could stand in our way
But dreams can change, visions fall, I feel so lonely
I would walk through fire for just one more day
You were the angel of my life, taught me to be free
Now I'm a stranger in your eyes, walls are closing in on me
mnogo je sati prošlo od kad sam zadnji put bila u tvom zagrljaju...mnogo dana,tjedana....mjeseci...previše,previše vremena je prošlo...iako je to samo broj...ja se na neki način nisam maknula od onog dana.iako sam morala krenuti dalje,ljubav u meni zauvijek živi,možda samo za tebe...ti to nikad nečeš znati...tebi to nikad nije bilo važno..od kad si otišao u srcu je ostala velika rupa u kojoj si nekad bio zajedno sa mojom srećom i snovima...sada je tomo samo tužna i zaboravljena ljubav,te neizreciva bol koju vrijeme ne može izlječiti,koji nitko ne može odnjeti...rupa koju nitko ne može popuniti,rane koje nitko ne može zacjeliti...ne znam više ni kolko sam isplakala suza,samo znam da je previše...ne znam kolko sam te puta vidjela u drugima,nadajuči se da si ti...ne znam kolko sam ti puta zvala ime kada su uspomene bile previše za podnjeti...ne znam kolko sam se puta zaklela da ču te voljeti do vječnosti...nedostaje mi tvoje pjesme i tvoje riječi prije spavanja,nedostaje mi taj glas kojeg sam tolko zavoljela da sam imala osječaj kao da mi treba...od onog dana ostale su samo fotografije na mrtvom papiru i milijun uspomena u slomljenom srcu...
sječam se kad smo bili u tvojoj sobi i kada si mi stavio mač pod vrat...zašto me nisi ubio,kad si znao kolko ču patiti kad te više ne bude...
So I say farewell, I'm yours forever
And I Always Will Be
Missing you, in my heart you are The One
And you Always Will Be
And you Always Will Be
my Little One you are
And you Always Will Be
čula sam ti glas..pričao si mi kroz zvuk vjetra koji je trčao među drvečima...
gledala sam ti u oći,koje su na nebu sjale kao zvijezde...
grlio si me hladnočom, kao da si ruke stavio oko mog struka...
na vratu kao da sam osječala tvoj dah,kao nekad...
probudila sam se usred snježnog polja...više nije bilo vjetra
dan je obrisao zvijezde sa neba...
više te nisam čula,više ti oći nisam gledala...
samo je ostala hladnoča koja je dotaknula svaki dio mog biča...
žao mi je
Now it's just too late and
We can't go back
I'm sorry
I can't be perfect
moram se kazniti za ono kaj sam napravila...kako sam mogla biti tako glupa?zaboravljiva...žao mi je...ali zašto to uopće reči kad neče vratiti vrijeme i ispraviti grešku...žao mi je...sad si trebam nanjeti bol kao kaznu za ono kaj sam napravila...jer više ne mogu to ispraviti...i ako se kaznim neču to više ponoviti...
iako sam obečala...i teško mi je sad to prekršiti...ali trebam diči ruku na sebe...moram...
žao mi je...oprosti...
pogrješila sam...svi griješe...ali ne kao ja...
više ne mogu podnjeti vrjeđanje...
ja sam neodgojena...to je rekla...
i moram se kazniti za to sve...moram..iako ne želim...
žao mi je...
for my pain
opet plačem..nakon tolko vremena..pokušala sam biti jaka...pokušala sam ne misliti..ne osječati..ali mislim...i to večinom o njemu...danas...i patim...znam da će proči...znam sutra ću opet biti dobro...neču više plakati...sutra će ostati u snovima i neče me buditi u noći...fali mi...on...netko...fale mi rječi,utjehe..one lažne...ali ponekad ih je lijepo čuti iako i sama znam da su laž...ali u tom trenu,povjeruješ...bude ti lakše...osječam tolku prazninu i hladnoću...ne osječam ljubav...ne mislim da me vole...itko da me voli...kao da ni zaslužujem...i mrzim sebe,i njega,i druge....i suze...mrzim tu depresiju u kojoj živim..mrzim svoje oći,svoje lice,svoju osobnost...zašto ne mogu biti kao svi...ponekad zbilja želim biti samo još jedna od milijun...ista kao svi...bez opterečivanja kako će me ljudi gledati...i sad sjedim ovdje i saželjavam se...gledam u ova slova koja pišem..i ne shvačam...jednostavno izlaze iz mene...i sad će biti bolje...samo još trenutak pa ću puknuti ili umrjeti...još jednom,umrjeti u noći kojoj kao da nema kraja...a sutra...opet će me probuditi svjetlo koje kao da mrzim jer zatvaram oći,ne želim vidjeti...svaki put kada zažmirim vidim njega...čujem ga...pjeva...osječam njegove ruke oko truka...osječam gorčinu i bol gubitka...no predugo sam bila uporna...odustala sam...
i nisam pogrješila...
zar ne?
kako mi vlastita mama može reči da crknem?i sestra...i onaj podrugljivi osmjeh...kako ostati ravnodušan na to?nemam snage...nemam živaca...nemam obitelji...nikad nisam osjetila majčinu ljubav...nikad se nisam osječala sigurno...nikad nisam mogla pričati sa njom...nikad me nije voljela...jer da je nebi mi to govorila...osječam se napušteno...rano sam morala odrasti,još u osnovnoj kada mi mama nebi došla ni na sastanak,nikad mi nebi provjerila zadaču...jednostavno...ostane rana...ostane praznina...
boli...plačem...
i ne znam kak da se rješim te boli...ne znam kako da popunim tu rupu u sebi...ne mogu podnjeti više ovaj svijet...
pokušavam...zbilja...trudim se...ali sve kao da je protiv mene...
i sutra ću se opet ustati...sa osmjehom...praviti se da je svijet lijep...
smijat ću se...no sva ta tuga još če biti u meni...
jer u zadnje vrijeme nikako ne mogu nači ispušni ventil...
jedino kada spustim krv...ali sam obečala jednom frendu da više neču...
teško je...ali nije važno...svatko ima svoj križ...svakog ponekad boli,i svatko ponekad plače i svijet ne stane zbog toga...da,naučila sam....treba se ići dalje...nakon svakog pada,obrišem suze,ustanem,zaustavim krvarenje,zamotam rane...nasmijem se i kažem kako je svijet lijep
October
If you need to leave the world you live in
Lay your head down and stay a while
Though you may not remember dreaming
Something waits for you to breathe again
nekad sam voljela usamljenost...a sad ne mogu podnjeti taj osječaj...osječam se tolko nesigurno,tako napušteno...nema nikog...nema nikog...a trebam nekog da mi kaže da će sve biti oke...da laže...
ponovila sam istu pogrešku...zavoljela sam jednu osobu...kolko sam glupa...nakon tolke patnje mislila sam da će moči nači prijatelja koji če biti uvijek uz mene...i zašto sad plačem?jer sam naivna...jer previše toga živi u meni...previše osječaja...svaki dan dolaze novi a stari kao da ne žele umrjeti...i moža li mi uopće tko pomoči?zašto uvijek zavolim krive ljude,one sebične koji ne znaju cjeniti ljubav...ponakad i ja trebam nekoga...ne mogu uvijek davati sve od sebe a dobiti ništa natrag...a kao da je uvijek tak...
kad bi bar mogla diči ruke od svega...pobječi ču...oprostite mi...jednostavo ne želim više se vezati za nekoga...ne mogu više podnjeti to da stalno gubim ljude do kojih mi je stalo...i nemoj te me žaliti,kolko god da to sve zvuči patetično...samo želim da mi bude lakše,bar malo...
i opet se vračam starim navikama...starom životu...samo sad više nikog nemam,nikog nemam da ga nazovem kada boli,kada sam usamljena...a imala sam nekad,iako je to potpuno druga priča,priča koja mi je uništila dio života,a sad sam gotova s tim,ili?
i sad plačem zbog jedne osobe...i vrti mi se u glavi-nitko nije vrijedan tvojih suza...znam da nije,a opet plačem...jer mi je teško...htjela sam tolko toga reči a ti si samo otišao/la...i ne vjerujem u riječ volim te,ona bi uvijek sve trebala popraviti?ako nekog voliš trebaš mu to pokazati,a ne samo pričati...jer nikad nisam doživjela to volim te kao osječaj več samo kao puste dvije riječi koje su ljudi izmislili...ne znam...nije mi lakše...još uvijek plačem...zbilja,kao da nikog nije briga...iako znam da je...ali osječam se usamljeno....
I won't be broken again
I've got to breathe - I can't keep going under
I'm dying again
danas sam ga se sjetila...dok sam ležala u krevetu...ušao mi je u misli...sjetila sam se kako smo se prvi put vidjeli...prvi puta zaglili...sjetila sam se kako me nosio na rukama...došlo mi je da zaplačem...ali nisam...obečala sam sama sebi da više nikad neču plakati zbog njega...bar ne na površini...a one suze,koje padaju unutar mene nitko tako ni ne vidi...tako da nije važno...
ne znam ni kolko je prošlo dana od kad sam mu odlučila reči zbogom...jer više ne želim pamtiti datume...ne želim više brojiti dane...i čini mi se kao da je prošla cijela vječnost...iako je to bilo možda prije 3-4 dana...i moram nači snagu...a ne znam u čemu,u kome...i ne želim to nikome reči,ne želim više pričati sa frendicama o njemu...ne želim da znaju da ustvari patim...jer lakše je praviti se da sam oke...jer onda me nitko neče saželjavati...mislit će da sam dobro...naučila sam dobro glumiti....a još me svaka stvar,riječ,pjesma podsječa na njega...svaki put kad se probudim...i ležim u krevetu,bez volje i namjere da ustanem,svaki se put sjetim njega...svaki se put sjetim svih onih poljubaca...i dođe mi zlo kad se sjetim da su sve to bile samo laž i pretvaranje...i znam da je bolje ne misliti na to...niti neču misliti na to...u zadnje vrijeme mi i uspjeva...iako je on još uvijek dio mene,i uvijek će biti...no neču više nikad priznati da ga volim...i da se javi,da me zove...više se nikad nebi javila...jer više nema smisla...ništa više nema smisla...izgubila sam svoj razlog za život...i tolko me boli,pa često uzmem skalper i zarežem po ruci...ne znam drugo...to je jedini način na koji ubijem bol...možda je to krivo...ali...
mogla bi nabrojiti milijun stvari koje mi fale,koje bi željela vratiti,nekad...nekad sam to sve željela vratiti...više ne...jer sam se probudila iz snova...on me probudio...i više ne mogu sanjati da je sve oke...više ne mogu žmiriti i praviti se da ne vidim da nema smisla pokušavati...digla sam ruke...po prvi i zadnji puta...krenula sam dalje...iako rane još uvijek krvare i ne postoji tako veliki flaster koji bi pokrio moju ranu...ne postoji način koji bi zaustavio krvarenje...jer ranjena sam...i iskrvarit ću do smrti....i boli me svako jutro,koje se budim i pokušavam zamotati te duboke rane,sakrivam ih da drugi ne vide,jer znam da nebi shvatili...ne želim da vide kolko sam povrjeđena...lakše se sakrivati iza osmjeha...lakše se pretvarati da sam jaka...neke riječi bolje je ostaviti neizgovorene...
dnevnik
dugo več nisam napisala post..pa možda bi bilo vrijeme da napišem...iako ovo više nitko ne čita...svi su otišli...kao uvijek...no nema veze
u zadnje vrijeme...ne znam...izgubila sam sve...cjeli tjedan nisam bila u školi...prehlada...ali nije mi se ni išlo...nisam imala snage...on je bio moja snaga i moja nada...a sad ga više nema...i život se čini tako praznim...nemam više volje da jutrom ustajem...sve mi se čini crnim i kao da je sve uzalud...zadnje napore dajem da spasim neke kaj ne može biti spašeno...i to me tolko rastužuje...nije više da boli...bar ne osječam bol...jer je ona več postala navika...samo osječam tugu...neku beskrajnu tugu...žalost za onim izgubljenim...ali on nikad ni nije bio uz mene...
dođe mi da si prerežem žile kad ga čujem...kad vidim slike...kad se sjetim onog kaj je bilo...ne mogu to izbiti iz glave...
i svi mi govore...zaboravi ga...kreni dalje...nije te vrijedan...nači češ si nekog boljeg nego kaj je on...nemoj si to raditi...
i znam...znam da je sve to točno...ali kad ne mogu...jer ga volim...jer ga trebam i želim kao nikog do sad...i nitko neče zamjeniti njegovo mjesto...
i ne mogu više trpjeti sve ovo...želim sve izbaciti van iz sebe...svu tugu,bol,svu gorčinu i ljutnju...a ne mogu..i sve se to skuplja u meni...i jednom ču puknuti i diči ruku na sebe...biti če to prvo u čemu ču uspjeti
i ne želim nikome stavljati teret krivnje...samo pišem ovo da mi bude lakše...možda sam bolesna...i možda je moj um pomračen...ne znam više niš...i više mi niš nije važno...želim samo biti sama...jer svaki put kad nekog vidim samo se izderem na njega...ustvari...želim samo blizinu jedne osobe...jedne osobe koju sam zavoljela...a koje nema...i evo,sad sam se rasplakala...prvi put sam zbog njega pustila suzu...fali mi...kak je to glupo...kako je glupo vezati se za nekog...kako je glupo nekog voliti...mrzim svaki osječaj koji me povezuje s nekim...mrzim to kaj mi je stalo do nekog...jer nitko to ne zna cjeniti...svi nas samo povrjede i odu...
pobjeda
Shot at 2007-08-16
podignem pogled...čujem korake...tražim te...
probudim se u suzama...krv stoji zasušena na rukama
zovem tvoje ime...
pokušavam se osloboditi...
ali kao da ni ne želim...
živjeti ovaj život bez tebe...
nema smisla...
još uvijek osječam tvoj miris..tvoje ruke
nježno oko struka
tvoje usne kako ljube moje
još samo jednom
prije mraka
anđeo skida krila
i pretvara se u čovjekoliku zvijer
tko si ti što me vučeš u mrak
jer ljubav nisi
koju poznam
ubili su mi anđela
učinili od njega zvjer
sad pokušavam sakriti bol
jer ne želim mu priuštiti pobjedu
ali moje rane govore svoje
moji ožiljci bude bol
čujem kako se smješi u daljini
još jedno slomljeno srce
ništa više nisam za njega
osim još jedne pobjede
loš dan...samo to
moj život od danas više nema smisla..nema ljubavi..nema sreće..mrtva sam..ali osječaji u meni još uvijek žive...iako je on otišao..kolko malo je trebalo da ga zavolim...a sad sam slomljena..i zavrjedila sam to..ja sam ološ...ja sam zlo...ne znam voljeti..moja pasesivna ljubav ubija..previše sam toga željela a nisam znala cjeniti ono kaj sam imala..a sad mi se čini kao da nikad ni ništa nisam imala..želim se ubiti...a i sama znam da to nije izlaz..to je samo bjeg od stvarnosti..ali to je ono kaj mi ide najbolje..bjeg od stvarnosti..ali teško je kad me podsjete na to..teško je kad mi kažu istinu...teško je kad mi kažu da me mrze...kada saznam da je moj svijet samo velika laž...i ne zaslužujem ovaj život...on je kao dar kojeg nikad nisam željela jer ne znam kaj napraviti s njime...ne znam ga cjeniti...zbilja...molila sam da mi pomogne...rekao je;misliš da ću rađe pomoči tebi ili osobi koju volim?to je zaboljelo..najviše od svega...jer...mislila sam da mene voli..bar malo..jer rekao je da da...nekad,davno...i sad je samo bol uz mene,i velika praznina..i tolko sam sama...tolko želim samo nestati...i gdje su sad svi?gdje su prijatelji?samo mrak...i suze...stojim između života i smrti...moram birati...a tolko sam umorna od svega,i ta odluka je previše za mene...no mislim da sam več davno odlučila...ne želim živjeti a ne mogu ni umrjeti,fizički ne...ali psihički sam več mrtva...i nema pomoči...nema razloga da pokušavam...on je bio jedini koji me volio bez obzira na sve...i možda čete misliti da sam neke ucviljena gotičarka,neka emo djevojčica...ili neke tak...ne...samo je malo teško gledati svoje tjelo kako se samouništava a ne moči ništa...samo gledaš sebe kako si svaki dan slabim..i tolko sam bespomočna...i ne želim na operaciju...ne želim...i ne mogu sama...trebam pomoč...ali nema nikoga...nitko ne shvača...i nitko ne zna kako mi je...i krenule su suze...tople suze,jedna za drugom...
|06.08.2007. u 20:33 |12 Komentara |Ništa
pustio si da padnem
slomio si me
svojom igrom
uvijek si držao
sve konce u rukama
a sad si ih pustio
i dopustio da se tvoja lutkica
slomi
na tisuču komadića
i sva ta nesretna ljubav
živi u biču
koje ni ne diše
i nema srce
ti si ga uzeo
i oći
iako su otvorene
ne vide jasno
vide samo ono što
ti želiš vidjeti
ona čuje samo ono
šta ti želiš da čuje
ali unutar svog
malog izgubljenog biča
izolirana od svih umjetnih osječaja
ona zna da je to sve laž
no ona voli njega
voli svijet u koji
ju je uvuko
voli njegovu laž
čije je dio
svaki dan
i ustača bi ona da može
ali ona je sad
samo njegova lutka
koja više ne zna
koja više ne želi
koja više ne može
upravljati svojim životom
dala mu je svoje biče
dala mu je svoje povjerenje
i snove
koje on nikad nije
razumio
koju on nikad nije znao
čuvati
ona je njemu
samo još jedna lutka
predugo je bila predmet
koji se može bacati
kad dosadi
pa sad ni ne zna za bolje
sad sjedi u mraku
samo još jedna lutka
u izlogu
samo još jedan trofej
bez lica i imena
